Nisam dugo već napisala ni riječi. Razloga je nekoliko ili niti jedan, te tražim samo opravdanje. Možda zasićenje, briga, umor, lijenost. Ili kombinacija svega toga. Odavno mi nije primarno bilo što govoriti ako nemam što pametno za reći. Ili tih tisuće misli koje su stalno u glavi nikako da se pretoče u riječi. No, fali mi riječi, fali mi iščekivanje dobre ideje. Tada bi ove misli, iako isprekidane dobile neki smisao. Povezale se u neku cjelinu.U posljednje vrijeme svako malo dolaze do mene neke vijesti koje iako nisu direktno povezane samnom unesu nemir. Strah. Bojazan. U konačnici vjerujem da će moj vječni optimizam nadjačati tu melankoliju. No, ipak me obuzme. Preplavi svaki djelić tijela. I onda osjećaj da će se nešto loše desiti mojim bliskim ljudima. Nezamislivi scenariji na koje nemam baš nikakav utjecaj.
I sad kad ovo čitam, možda i nema neki smisao. Nema za nekoga drugoga. Meni ima.
Čak i ovaj cijeli blog ima par vjernih pratitelja kojima je tekst ili dva bio zanimljiv. Za ostale možda i postane. Meni duša bude mirna kada me obuzme potreba da pišem. Zbog toga i prodišem.
Jer što čovjeku dušu hrani ako ne učini za sebe ono što voli?
Odgovori