Gdje danas mogu naći sretno lice? Gdje nema danas tuge? Kada ne bih imala vjere, danas bih se raspala, raspala bih se i u nedjelju od onog trenutka kada sam čula da je jedno dijete prestalo disati. Dječak, mladić kojeg ni znala nisam. U ova tri dana svi smo u mislima uz to dijete koje nikad neće znati kako se sramimo. Pognute glave danas. Ne znam koji bi drugi osjećaj više dominirao danas osim tuge koja se ljudskim riječima ne može izraziti .
Pomislim kako dolaze do majke u nedjelju da joj jave vijest koju nijedna majka ne smije nikada čuti. Govore riječi sućuti, žele utješiti. Što ćemo svojim riječima, savjetima postići? Gdje sad da spremi taj osjećaj nemoći?
19 minuta šutnje, za 19 mladih godina? Molim vas nemojte, ne smijete toliko malo dati od sebe! Za Luku! Onog koji je ovo napravio svima su nam sada puna usta. Zašto sada, govore kako znaju da je prijetio? Svi su ga se bojali. Nitko ga nije prijavio? Nitko ga nije promatrao? Stavili pod tepih rehabilitiranog ubojicu. Dopustili da ispuže van kao avet, kao monstrum!
Šta me briga što će sada biti s njim. Što briga Lukine roditelje.
Vratite im sina! Vratite im subotu popodne kada su još imali sreću i nadu.
Koliko samo puta me hvata jeza kada znam da djecu puštam da probaju živjeti u ovome kaosu. Svijetu kaosa.
Danas se ne mogu smijati!
Luka, oprosti što si se rodio i rastao u zemlji ubojica, lopova, lažnih političara, licemjera koji će te zaboraviti.
Luka, oprosti što te ovo malo dobrih ljudi koji još postoje nije uspjelo spasiti od zla.
Luka, oprosti što si morao na tako ružan način prekiniti svoje snove i želje.
Luka, oprosti!
Neka te zagrle anđeli.
Odgovori