Već neko vrijeme u meni tinja želja da stanem. Da ne radim ništa i da nemam zbog toga grižnju savjesti. Imala sam već nekoliko pokušaja, dan počne dobro, spavam do osam, skuham si omiljeni cappuccino, svi koji me dobro poznaju znaju kolika mi je cappuccino svetinja. Pijem ga ispod dekice, čitam vijesti, nađem neki dobri film na tv-u. Sve je dobro ako ne posvijetli sunce, tada se počinji nazirati zrnca prašine na podu, otisci prstiju po kuhinjskim ormarićima. Tada već počinje nemir, nervoza. Najradije bih prekinula film, uzela krpu i usisavač, znam da ako to krenem ugledati ću košaru veša koji mora na pranje, sušenje, pa poslije peglanje. Smeće se treba baciti, mačku dati jesti, pa usput očistiti kupaonu. Zalij cvijeće, operi terasu jer puna je otisaka mačjih šapica. Da ne govorim o kuhanju ručka, mislim neće mojim dečkima biti problem ako taj dan naručimo pizzu, no ja ću se osjećati kao nemajka jer njim nisam skuhala toplo i zdravo. Zašto se loše osjećam? Zašto imam potrebu sve držati pod kontrolom? Jer ako neću ja, tko će? Barem ja tako mislim, mada u stvarnom vremenu nije tako. Moj stalni životni suputnik OKP vjerojatno je razlog tome. Vraćam se pogledati jel pegla ugašena nekoliko puta, navečer probam kvaku od ulaznih vratiju barem pet puta, samo čekam da mi ostane jednog dana u rukama. Nije lako s njim živjeti, ali se nauči. Ima on i svojih dobrih strana, moja sklonost perfekcionizmu čini me zahvalnim radnikom. Mora sve biti po redu i kako sam zamislila. Problem nastaje kad se poremeti rutina koju sam zacrtala. Iscrpljujem sebe i sve u mojoj okolini. Kolege već pomalo imaju od mene PTSP. Nije lako biti ja, ali je zanimljivo. Sreća što mi ne fali mašte pa da planiram kako ću najbrže dočekati taj dan kada ću stati. Prije svega stati ću pred ogledalo i opaliti si pljusku i reći sad je dosta. Danas je tvoj dan. Dan kad nećeš mučiti sebe. Dan kada ću se smijati prašini i vešu, krpama i usisavaču. Dopustiti si radost ljenčarenja. Znam da bit će još dosta neuspjelih pokušaja, ali znam da sam svakim danom bliže tome danu. Danu kada stajem, danu u kojem ću bojkotirati svojeg OKP partnera. Ali danas nije taj dan, danas treba presvući posteljinu, skuhati Bolognese, oprati bijeli veš. Ali ću si svejedno skuhati cappucino jedan ujutro, dva popodne. I uživati ću u njemu i biti zadovoljna što je kuća čista, familija nahranjena……I čekati dan kada stajem!
Odgovori