Obično je to bio vlak koji bi kretao sa stanice put Zagreba, oko pola devet ujutro. Bio je to onaj stari vlak maslinasto zelene boje koji je imao parnu lokomotivu, drvena sjedala. Zvali smo ga Teksas. Svaki put isto uzbuđenje, čeka nas veliki grad. Vlak je vozio polako, glasno javljajući svaki put da ulazi u stanicu. Dok smo se svađali tko će sjediti kraj prozora, promatrali smo nova lica kako ulaze u kupe. I nadali se da neće sjesti netko do nas, jer smo htjeli klupicu samo za sebe. Neki bi išli na posao, neki kod liječnika ili rodbine. Čim bi se pojavila stanica Vrapče, znali smo da smo blizu. Glavni kolodvor i njegovi golubovi čekaju. Onaj osjećaj strahopoštovanja kad bi ugledali spomenik na Tomislavcu. Šetnja kroz Zrinjevac, zelena staza koja vodi do glavnog trga. Odluka bi pala, prvo se ide na Dolac. Svijet štandova sa robom, izbora koliko želiš. Veselju ne bi bilo kraja, jer čim bi se stepenicama spustili niz Dolac, ćevapi, najbolji na svijetu. Nikada se nije išlo u Zagreb da se nisu jeli ćevapi, nikakve pizze, ni hamburgeri. Tu bi moja mama, kraljica parade i smijeh obično bacale šale , zezala se, a nas sram, mada je i nama bila smiješna. Nakon Dolca odlazak u Namu, sve divno složeno kao u apoteci. Zamišljala sam da ću tu jednom raditi, prodavačice su mi izgledale kao kraljice mode. Ako bi imali vremena krenuli bi malo po Tkalčićevoj, ulici koja mi je oduvijek bila draga još iz Zagorkinih romana, puna majstorskih obrta, trgovina. Nakon toga opet povratak kroz Zrinjevac na kolodvor. Obično bi sjeli na klupicu promatrali prolaznike kako jure, svatko na svoje putovanje. Smijali se, veselili, nagovarali mamu da nam još kupi na kiosku čokoladu ili bombone. Kada bi sjeli u vlak, lagano drmanje vagona obično bi nas uspavalo, mama bi našla neku ” žrtvu” koju vidi prvi put u životu i pričala s njome kao da se znaju barem deset godina. Mi bi se isključili i čekali stanicu Zabok. Bili su to ispunjeni dani, sretni dani. Nije nam puno trebalo, nikad nismo ni puno potrošili, nismo kupovali skupo, ali bili smo sretni. Ta jednostavnost života je bila posebna. Nešto što bih danas teško objasnila svojoj djeci. Sada kada razmišljam o tome vremenu, samo lijepa sjećanja naviru.
Sjećanja na te naše male izlete u Zagreb. Zagreb koji je oduvijek bio dio moje obitelji, dedin Zagreb, njegov Grič i Ribnjak. Tatin Zagreb, njegova Pliva i Pivovara. Zagreb tete Nane, njezino Kamensko i Blagajska ulica. Zagreb mog brata, njegov Intercontinental i Jurišićeva. Moj Zagreb! Grad koji diše. Kada mu teško i kada ga sve boli, on se najviše voli.
Odgovori