PIŠEM DA DIŠEM

Uskoro se bliži mojih pola stoljeća. Pedeset godina odrastanja, smijeha, strahova, iluzija, tuge, sve što život čini živim. Nekako u posljednje vrijeme moje oči bježe od ogledala, sujeta me koči. Stavljam rezime na prošlost, tražim mogućnost promjene. Prekretnica života za svaku ženu, kile se broje, množe, bore su dublje, kosa rjeđa i sijedi brže. Umor me kao Sizif vraća na početak, san oko tri u noći ne želi na oči. Stalan strah da će se nešto loše desiti. Htjela bi šetati, trčati, vježbati, ali nekako sam lijena. Vičem po kući kao luđakinja čim suđe nije izvađeno iz suđerice ili smeće nije bačeno. Išla bih van, među ljude, a u deset već spavam. Na posla se dajem i više nego trebam, jer želim da me se cijeni, mada neće me zato platiti više. Iz toga se rađa frustracija, jer smatram da bi svi trebali znati što ja mislim. Moj razum mi govori tako nešto nije moguće. Svejedno se ljutim, gorim, no s druge strane smiješna sam sama sebi radi toga. Djetinjasta. I opraštam sebi, moram. Kako ću prevaliti inače tu fascinantnu pedesetu, krunu života, taj datum? Ta moja godina 1976. korača sa mnom, nekako teže u zadnje vrijeme, no spremna sam. Kad je prevalima uz ples, za nove početke. I obećajem biti ću blaža prije svega prema sebi, tek onda prema drugima. Ako ne sada, kada?
Jer moji dragi ljudi znaju koliko se dajem. Koliko volim. Koliko ih čuvam. Za ostalo ne brinem, dovoljno je bilo pedeset godina.