Počela sam dobivati neke povratne informacije od prijateljica na posljednja dva teksta. Neke sam rastužila, neke dirnula što mi nije bila direktna namjera. Međutim, kada pišeš o rastancima, o ljudima kojih nema, nostalgija i tuga jednostavno su prisutne. Većina ljudi u mojoj bližoj okolini reći će da sam emotivac. Mada, prije svega volim biti smiješna. Sa godinama sam shvatila da mi je nekako najbolje i naspontanije privući ljude humorom. Volim se šaliti na tuđi račun, nije baš da sam oduvijek taktična, ali volim se i šaliti na svoj račun. To mi najbolje ide. Recimo jedna moja prijateljica koju sam rastužila jednom objavom može reći da sam je više puta nasmijala, nego rasplakala. Njezina najdraža rečenica je ” Kak si zmotana “. Nije da sam samo od nje dobila takav kompliment, još ih ima na tom popisu. No, ja baš volim kada nekoga nasmijem, kad mu se smijem ili kad se smijemo zajedno meni. Nekako je lakše kroz život neozbiljno ići. Takav stav ili možda nagon pokupila sam od mame. Smijeh mi je kao kisik, nužno potreban. Lakše je prići novim ljudima, uljepšati dan onim koji su srcu dragi. Zahvaljujući toj potrebi u životu sam imala veliku sreću što sam stekla divna prijateljstva. Zato ovim tekstom bez puno patetike i iskreno odala bih priznanje mojim prijateljicama. S kojima se smijem, da nastavimo i dalje kroz život veselo.
Primjerice, imam prijateljicu koja je sva smotana kao ja i ima istu filozofiju kao ja. Uvijek se čudimo kako drugi nisu kao mi dvije, jer samo tu razinu gluposti imamo mi dvije. Imamo i treću u toj bandi.No, ona je mirnija, ali zato je volimo zezati, sreća što voli zapaliti pa se smiri. Ponekad nam je kao mama, ali netko mora biti i ozbiljan. Zna ona da je to njezina privilegija.
Zatim, imam jednu prijateljicu koja je mirnija i staloženija, ali ju volim malo pokvariti svojim glupostima. Posljednjih dvanaestak godina tješimo jedna drugu. Ona mene prizemlji, ja nju podignem. Savršen balans.
Od najranijeg djetinjstva postoji jedna koja me podnosi i koju ja podnosim. Sa kojom sam prošla svađe i mirenja, udaje i kumstva, ali jedna bez druge ne možemo. Niti ne pokušavamo. To je za doživotnu robiju.
Nekako se godinama provlači ta jedna od mojih srodnih duša. Koja mi nije fizički blizu, ali mi dvije znamo da smo prošle sve dobro i loše jedna s drugom u srcu.
Mislim da stvarno mogu biti sretna što sam bez obzira na odrastanje uz mušku energiju ipak imala i jednu skroz ženstvenu. Oduvijek prekrasnu, nježnu, pored nje sam bila kao ružno pače. No, nikad mi nije zamjerila što sam bila ponekad zavidna. Previše me voljela, baš kao i ja nju. Naše zajedničko odrastanje i tisuće uspomena nemaju roka trajanja.
Ima jedna brutalno iskrena, mlađa od mene dosta. Prisvojila sam ju kao kćer koja me ponekad stavi na mjesto, ali mi nitko nije dao toliko kompliment kao ona. Uvukla se pod kožu.
Imam tih nekoliko prijateljica koje mi je radost posla nametnula. Hoćeš, nećeš živiš s njima, boriš se s njima, veseliš. Onda shvatiš, ne možeš bez njih, lakše radiš kad su s tobom. Jedna od njih brzo i puno priča, ali i puno, puno voli i razumije. Druga je zvrk kojeg ne možeš uloviti, ali najslađe se smijem s njom. Treća se nada zajedno sa mnom da možemo bolje, posebno kreativna i vrijedna, velikog srca. Četvrta je izvana samo naoko nježna, no život joj donio borbe koje vodi kao pobjednica.
Za kraj, moja druga mama. Moja žena otkačenosti i ludosti. Dobrota. Uzor. Točka. Ona zna!
To su moje dugogodišnje prijateljice. S nekima sam padala u potok ili s bicikla, sa nekima razbijala koljena i noseve. Sa nekima pjevala Euroviziju u voćnjaku, sa nekima postila cijeli dan da bi sanjale onog za kojeg ćemo se udati. Sa nekima sam radila cijele dane i tulumarila cijele noći. Sa nekima išla na noćno kupanje dok su muževi čuvali klince i gledali nas kao da smo sa kruške pale. Sa nekima sam radila i smijala se do suza. Plakale i filozofirale. Nosile terete na duši zajedno jedne drugoj. Žalile se na muževe i djecu, roditelje, režije, politiku i klečavce.
Sve one su dio mene i ja dio njih. Bez njih nisam potpuno ja. Bez njih ne bi ni imala hrabrosti staviti svoju dušu na čitanje. Kada imaš takvu silu iza sebe sve, ama baš sve je moguće. Obećala sam nekima da ću pisati o njima, doduše nekima i prijetila. Sorry, cure zaslužile ste. Mogle ste pretpostaviti da će na kraju tako i biti. Imam vas jako rada. Babe moje!
Odgovori