Danas su me vratili na tvorničke postavke. Iskusnim manevrom doveli pred gotov čin. Ako nešto ne volim onda je to nečija sposobnost da pokuša umanjiti koliko vrijedim i znam. Da me laskanjem i tobožnjom brigom pokuša utješiti. Malo sam se uljuljala u svakodnevicu, vjerujući da na takav način mogu egzistirati. Ali, dobro je sa vremena na vrijeme da ti se desi nekakvo buđenje. Obećala sam si krajem prošle godine da ću sebe staviti na prvo mjesto. Da ne odgađam sebe radi obveza, posla, briga. Da ne moram spašavati sve i svakoga, da se ne moram bojati reći “Ne”! Prestati misliti da li će netko moći bez mene.
Kad se samo sjetim koliko sam svoje snage, energije, zdravlja dala za nešto što mi je tobože priznato kad je trebalo gasiti požare. Koliko god me to danas pogodilo, donijelo mi je i prosvjetljenje. Nagnalo da se konačno ohrabrim. I nasmijem se u lice svemu što me pokuša sputati. Proljeće će pokucati na vrata, sunce će obasjati sve moje prozore, cvijeće i trava će ukrasiti moje dvorište. Jednu knjigu već odavno pročitanu staviti na policu, a drugu krenuti pisati. Ponekad ti treba netko takav misleći da ima svu moć, svojim potezom nesvjesno tebi da svu moć. Teško da ja mogu pobjeći filozofiji. No, to sam ja. Filozofiranje je obiteljska crta. U mojem genetskom kodu zapisana. S druge strane ima još nešto, to je moja nemogućnost glumatanja. Ako me nešto boli, ne znam sakriti, ako me netko povrijedi ne znam se sa time nositi. Ali, zato znam svoje osjećaje pretočiti u riječi, pronaći snagu u sebi kad se čini da je nema. Dignuti glavu i ne žaliti i željeti nešto što je pobjeglo.
I nije kraj svijeta, nije se ništa spektakularno desilo, ne brinite. Samo se feniks diže iz pepela, otire prašinu sa krila i za let je spreman.
Odgovori