Najranija sjećanja mog života vezana su uz djetinjstvo u Grabrovcu. Bakina kuća, njezin miris koji još dan danas osjećam. U toj kući su postojale tri sobe. Doslovno smo ih zvali Prva, Srednja i Zadnja soba. Prvom sam oduvijek bila oduševljena, tu je baka čuvala zanimljive stvari, uvijek smo se voljeli tu igrati, tražiti stare papire, razglednice, oblačiti stvari iz ormara. Ta soba mi je istovremeno bila divna, zanimljiva, ali i zastrašujuća. Naime sa šest godina sam prvi put vidjela mrtvog čovjeka, bio je to moj deda. Ležao je u smeđem odijelu, izgledao je kao da spava, mršav i blijed. Plakala sam, nisam ni znala zašto, pojam smrti mi je bio nerazumljiv, mada ni danas nisam po tome pitanju ništa pametnija. Ta slika, njega kako leži mnogo godina kasnije još je bila prva pred očima čim bi ušla u Prvu sobu. Nije to bio strah, bila je to moja veza s voljenim djedom. Mnogo puta sam imala osjećaj da me gleda i čuva, tada bih zaplakala, ali od radosti. Dan danas se i moji mama i tata toga sjećaju.
Zatim tu je postojala Srednja soba, gdje je bio veliki kameni kamin koji je grijao cijelu kuću, dva velika ormara na kojem je baka pred nama skrivala cigarete “Opatija” koje je pušila s prijateljicama uz kavu. Kasnije je i nama dozvolila da probamo pušiti, naravno to je bila naša tajna.
U Srednjoj sobi su bila vrata koja su vodila u Zadnju sobu. Soba u kojoj je sa jedne strane bio prabakin krevet, a s druge bakin. Naime kako je deda umro mlad, baka i njezina svekrva, moja prabaka spavale su zajedno u sobi, svaka u svome krevetu.
Kada bi brat i ja došli na praznike svatko bi spavao s jednom u krevetu. Jedva smo čekali večer, da legnemo u krevet i da pričamo viceve i smijemo se. Baka se znala ljutiti i tjerati nas na spavanje, a mi smo se zajedno sa prabakom smijuljili i jeli Mentol bombone. Noć, tišina, a samo se čuje smijeh i šum vrećice bombona. U toj Zadnjoj sobi prabaka je čuvala svoju crnu torbicu sa slikama. Jedina opipljiva uspomena koju sam htjela uzeti kada je baka umrla. Željela sam tu torbicu i slike, doduše unutra su ostali i bakini dinari, bez vrijednosti, ali meni vrijedni. Naravno posebno mjesto u kući zauzimala bi kuhinja. Centar svega. Ujutro kada bi se probudili, iz kuhinje bi već dolazili glasovi susjeda koje su došle na kavu, miris čaja, kukuruznog kruha.Tu me baka naučila raditi prvi jabučni kolač. Baka mi je rekla, ajde kada ti tata bude išao doma s posla doći će da te vidi, iznenaditi ćemo ga sa kolačem, bit će ponosan. Zamislite kako sam bila sretna. Ta kuća i kasnije tijekom odrastanja uvijek je bila sinonim za toplinu, dom.
Koliko smo nepodopština tu izveli, jednom smo se baki sakrili u krevet, cijeli dan joj se nismo javili. Tražila nas je po cijelom selu, sva u brizi, svejedno nismo bili u kazni, nije se mogla dugo ljutiti na nas. Prabaka nam je dozvolila da ju svu pokrijemo lišćem, jednom sam ju ošišala skroz na kratko. Rekla je nema veze, nosila budem rubac. Kako smo odrastali s vremenom smo dobivali zadatke. Prati suđe, brisati podove, vjesiti veš, hraniti pajceke, koke, s bakom sam išla u vrt i njivu. Meni je bilo zabavno, njoj korisno. Znala je ona sa smješkom sve izvesti na svoje. Ta njezina moć je bila jedna posebna priča.
Mogla bih sad pričati kako su obje imale teške živote, ali to ih nije odredilo. Dvije duhovite, tople, prekrasne bake. Često znam pisati o tome kako mi fale moje bake i djedovi. No, nije to bez razloga, imali smo sreću sa takvim djetinjstvom. Barem dijelom želim prenijeti tu ljubav, tu sreću koju smo imali. Takvo djetinjstvo te izgradi, definira.
Od onog dana kada je kuća ostala prazna, nastala je tuga. Veća od te kuće i dvorišta. Ne veže se čovjek uz zidove, veže se uz nešto što ga je usrećivalo. Teško je pustiti takve trenutke, jer imaš osjećaj da si iznevjerio voljene. Ta kuća više nije bila dom, nije bila topla, netko je nedostajao u njoj. Prošle godine kuću su srušili, za mene je to bio veliki šok. Kao da je netko srušio cijelo jedno djetinjstvo. U tim zidovima su ostale priče i vicevi, smijeh i igra, radost i život.
Kako godine odmiču, život te tjera da kreneš dalje. Promjeniš kuću, posao, izgubiš neke prijatelje, dobiješ nove. Obitelji rastu, roditelji stare, godine ti pokazuju neminovnost. Ali, ipak čuvaš sjećanja, tko nam ih može oduzeti? Dok su živa i sačuvana, dok jedva čekaš nekome ispričati svoju priču. Nema te sile, niti snage koja može srušiti kuću ljubavi u mojem Grabrovcu.
Odgovori