Mogla sam ovo napisati i u prošloj objavi, ali ovo je priča o ljudima koji zaslužuju i više od dvije, tri rečenice. Tog Božićnog jutra moji su dečki otišli na misu, ostala sam sama u pidžami, neuredne kose, sva nikakva i bezvoljna. Zazvonilo mi je zvono na vratima i jedva se izvučem iz kreveta i mislim si “Tko sad ?”. Pitam tko je? Kad na vratima “Ona”, naša dobra vila. Moja susjeda koja je znala da sam bolesna, donijela kolače, čestitku i svoj topli osmijeh. Iznenadila me je, ali opet to je tako tipično za nju. Toliko topline od kad smo se doselili od naših dragih susjeda. Trebamo pomoć oko kuće, dvorišta, tu su, imamo smrtni slučaj, tu su. Trebamo ljude kraj sebe, tu su. Kad ih izdaleka ugledamo veselo mahnu, vidim iskrenost u očima i toplinu. Nisu imali jednostavan život, za sve svoje najdraže puno su se morali boriti, i još se bore i pobjeđuju. Velika je sreća znati da imaš nekog u svojoj blizini. U današnje vrijeme kada su nestale mnoge ljudske osobine, kada je dobrota rijetkost, nekako je toplo oko srca, vjera nije poljuljana. Kada sam prije nekih 7, 8 godina doselila u novo susjedstvo bilo mi je jako teško, falio mi je moj dom, moji prijatelji i susjedi koje sam ostavila, no oni su pomogli da se osjećam dobrodošlo. Jedino što bih promijenila da imamo više vremena jedni za druge.
I odavno nisu samo susjedi, naši dragi prijatelji….
I opet gripa je pokazala svoju dobru stranu.
Odgovori